Kako prihvatiti činjenicu da sam ružan

Pozdrav svim korisnicima ovog foruma, kreirao sam nalog da otvorim jednu temu o kojoj kada kazujem, ne uspevam da nađem zajednički jezik sa svojim prijateljima, te možda uspostavim kontakt sa nekim sapatnicima ili inteligentinijima od mene.

Svestan sam da vi ne znate ko sam ja, kakav sam život proživeo i kakve sam ljude sretao, i takođe sam svestan da postoje mnogo gore sudbine od ove, ali nakon dugog perioda okrenutog k sebi, sa svime uspevam da vojevujem bitke, samo me more misli koje se vijaju po mojoj glavi kada god se pogledam u ogledalo.

Imam uskoro 23 godine, i nikada nisam osetio ženski dodir. Ovo može zvučati veoma viktimizaciono za neke ljude koji su proživeli teže živote od mog, ali za mene kao pojedinca to predstavlja jedan obelisk nemerljive težine koji bdi nad mojim mentalnim zdravljem i preti da se stropošta preko svega što imam.

Nisam asocijalan, celog života sam bio social animal, uvek otvoren prema svima i brižan prema svakom. Volim život, volim ljude, volim sebe, a da se ne lažemo volim i devojčice, posrednici u mom životu da ih pitate o meni rekli bi da godinama defilujem svakodnevicom ispunjen srećom bez iskre problema u mome biću. Dešavalo se da ljudi žele da me upoznaju samo na osnovu priča koje su prepričavane o meni tokom školskih dana. Ovo govorim kako vi, čitaoci, ne biste povlačili neke pretpostavke da sam usamljeni introvert koji mrzi žene, na osnovu otvorene teme.

Celog života sam bio bezbrižan što se tiče odnosa sa devojkama. Oduvek sam imao dosta drugarica i stekao sam utisak da sam prihvaćen od velike većine sa kojima sa stupao u kontakt, no kao mlad nikada nisam imao potrebu da svoju vrednost baziram na broju devojaka sa kojima sam spavao ili koje sam muvao, verovao sam da to dođe godinama i da ne treba da bauljam kao slepi miš po tom polju, te možda nisam radio ono što su moji vršnjaci radili u tim godinama, jer sam bio zaokupljen nekim drugim aktivnostima.

Godinu po godinu, moji drugari su počeli da se otcepljuju i grade neka nezavisna zdanja od onog u kojem smo mi kao drugari godinama odrastali, zdanja u kojima su stanovali odsečeni od naših uspomena, sa svojim novim devojkama, jedan po jedan. Nikada mi nije bilo čudno što se nijedna devojka nije interesovala za mene. Mislio sam možda samo da je zato što nisam išao u teretanu kao svi oni ili zato što sam bio ajmo reći previše ekstentrična ličnost te su možda sticale utisak da sam neozbiljan. Stvarno nikada nisam mislio da će moje crte lica, raspored i proporcije kostiju koje mi je majka priroda nadenula prerasti u glavni razlog što ću u životu biti uskraćen za jedno od esencijalnih ljudskih potreba, a to je potreba da budem istinski voljen.

Dolazi korona, 2020. lockdown gde većina ljudi kao Alisa, prolazi kroz ogledalo jednog apokaliptičnog sveta koji pored nezapamćenih nemira, stradanja, straha, karakteriše odsustvo socijalizacije i ostavljenje prekomernog vremena da se ono koristi na pogrešan način. Na moju veliku nesreću, ili možda najgorču sreću, ja sam dopustio mome umu da bude đavolje igralište i da dođe u dodir sa možda letalnom ideologijom modernog momka, koja iako nekima zvuči nelogično, odgovara na mnoga pitanja koja sam imao u vezi nemogućnosti da se ostvarim u ulozi partnera, sa ideologijom zvakom blackpill.

Iako je ideologija menjala svoje forme i postulate od 2020. pa do danas, esencija je da se od svih osobina koje žene traže u partneru na pijedestal stavlja fizički izgled, i da on uslovljava sve ostale kvalitete kod osobe da uđu u igru i počnu da ostvaruju uticaj. Otprilike kao kasni kapitalizam samo što su u pitanju muškarci, momci koji su najlepši imaju sve devojke, a one devojke koje nemaju najlepše momke će učiniti sve da im se dodvore ne ostavljajući prostor za neke niže klase. Što zapravo ako pogledamo ostale vrste sisara ima u potpunosti smisla. Samo je problem što svi ti drugi sisari ne moraju da se bore sa delom mozga koji se zove svest, ne moraju da prolaze kroz agoniju svakodnevnih sukoba sa svojim mislima da su rođeni nedovoljno dobri.

Blackpill ima ceo arsenal atributa koja raspolaže i na osnovi kojih se muškarci rangiraju u tom kapitalističkom maniru, nakon velikog analiziranja svoga lica sam osvestio da ja nisam ni blizu proseka, a kamoli nekog kapitaliste, i da sve mane koje igraju protiv mene ne mogu biti korigovane bez invazivnih operacija, čiji procesi traju godinama.

Ovo je kamen temeljac svog nezadovoljstva koje sam od tad pa do danas potiskivao i pokušavao da odbacim kao istinu. Obirosao sam sve društvene mreže, prekrio sva ogledala u stanu i sve češće ostajem u stanu i plačem zbog problema za koji nemam lek. Što sam više izlazio i pokušavao, sve sam više uviđao da je cena toga da budem voljen i željen, 25 000 evra i da se ostvaruje kroz operaciju vilice.

Svaki sekund proveden pod velom okavkih misli polako utiče na onog razdraganog dečaka koji se i dalje nada da tamo negde, postoji devojka koja neće da ga vrednuje kao vezivno tkivo bogato kalcijumom, i da moje kosti koje su mi roditelji preneli nisu armagedon moje mladosti. Ne želim da ulazim u moje jadanje, ali samo bih izneo koliko crnilo koje su ovakve misli pruzrokovale utiče na moje najjače oružje, a to je karakter koji imam i osoba koja jesam. Najveći rizik je kada spoljašnja ružnoća počinje da kalja unutrašnju lepotu.

Ne znam kako da se pomirim sa ovime, mnogo mi je teško. Kada god osetim hemiju sa bilo kojom devojkom, dovoljno je da upalim kameru i slikam svoje lice iz profila i podsetim sebe da nisam dovoljno dobar za nju. Jako mi je jadno što moram da pitam anonimne ljude na forumu da mi pomognu jer stvarno više ne znam koga da krivim. Da li moje roditelje što su me uveravali da izgled nije bitan, da li moje ortodonte koji su dozvolili deficitarni razvoj moje vilice, da li majku prirodu što me je stvorila kvrgavog, ili opet da li možda sebe. Što više proživljavam život kapiram da su ljudi površniji nego što sam želeo da verujem, da se sve generične fraze padaju u vodu čim se stave pod praksu.

Za kraj da napomenem da nikoga ne osuđujem niti smatram da je ovde problem u pojedincu. Znam da devojke, isto kao i momci koji se bore sa ovim problemom prolaze kroz pakao, da svet nije nimalo naklonjen nama bljucama, da su devojke objektivizrane i gledane samo kao komad mesa, svestan sam i da je verovatno glavni uzrok to što smo mi nezahvalni muškarci izgradili ovakvo društvo. Samo sam posle dosta vremena zaključio da JA ne umem da se nosim sa ovime na pravi način.

Napmenuo bih da sam se od 2020 zbog depresije ugojio 15kg, tako da na tome radim, ali svi ostali faktori mog fizičkog izgleda su većinski nepromenjivi.

Ako si stigao do ovde želim da ti se zahvalim što si utrošio svoje dragoceno vreme, koje je u današnje doba najbitniji resurs.

Ne znam da li je okej post, prvi put kačim ovde. Pozdrav za sve, stay safe ;)